Dnevnik nespavanja

Ako grad nikad ne spava, znači li to da ni mi ne spavamo? I ako ne spavamo, što se to trsimo čuti? Je li noćni zvučni pejzaž glasnih uličnih kafića uz povremeni djetinji jecaj doista odraz našeg poriva da konačno čujemo vlastiti unutarnji glas? Kako to da je tako razlomljen, prigušen, škripav, razdražen, promukao, tako očajnički željan tišine da se čini kao da bi svaki tren mogao nestati? Ivana Đula nije tek pjesnikinja jednog svjetskog grada (u ovom slučaju Dubrovnika), nego je također pjesnikinja tišine. Jer tišina je poput mjeseca. Što dalje za njome posežemo, to se daljom čini. A svejedno blista.